Hrvatski dom

Download Template for Joomla Full premium theme.

Deutschland online bookmaker http://artbetting.de/bet365/ 100% Bonus.

Online bookmaker bet365

Istinita priča iz života

thumb g otok 1

Goli otok strica Franje Drugi je svjetski rat u bosansko selo Bistrik došao neprimjetno. Tako su to doživljavali žitelji ove zabiti. Zabavljeni svojim svakidašnjim poslovima, jadom i bijedom, znali su tek za lokalne, porezne i džandarmerijske vlasti. Uz njih nešto više im je značila Katolička crkva. Istina, ponadali su se kako će im životi biti lakši u novouetemeljenoj Endehaziji - Nezavinsoj državi hrvatskoj, ali nije.

I dalje je država tražila svoje, a posna zemlja slabo donosila. Braća Jozo, Franjo i Nikola Nikolić živjeli su svoje živote podalje od političkih i vojničkih turbulencija. Jozo sa smjernom suprugom Ankom i brojnom obitelji, u Rudniku uglja Brnjik i na, od oca Petra naslijeđenoj, zemlji. Mlađi Franjo, sa ženom Katom, malodobnim sinovima Šimom i Matijom snalazio se nadničareći kod bogatijih suseljana, trgujući na stočnim tržnicama.

Tek oženjeni Nikola, sa suprugom Lucom, svijao je gnijezdo pod skutima majke Mare, mlade udovice. Brinuli su svoje brige i jeli svoj kruh, a povremeno su se raspitivali što se dešava na bojišnicama. Ubrzo su bogatiji mještani obukli ustaške i domobranske uniforme, a braća Nikolići su se zbunjeno snebivali i u strogom povjerenju jedan drugoga pitali na koju se stranu okrenuti i kojemu se jatu prikloniti. One koji su novoutemjenu državu dočekali raširenih ruku niti su voljeli, niti cijenili, pa sa njima nisu htjeli ni u istu vojnički postrojbu. Načuli su nešto o partizanskim postrojbama, ali neupućeni u nova zbivanja i njihovu komunističku i bezbožničku ideologiju nije im bilo jasno što to oni žele, traže i nude. Poslije prvih pogibija i pljački u pravosvalnom selu Smilać, ubrzo se saznalo kako su to na svoju ruku, bez ičije zapovijedi i ničim izazvani, učinili Bistričani Ferdo, Mijat i Luka Božić. Nekako u isto vrijeme u Bistriku se saznalo kako partizani ne pljačkaju, ne ubijaju, ne siluju i u svoje redove primaju sve vjere, a među njima ne prave nikakvu razliku. To se braći Nikolićima učinilo privlačnim i pravdenim, pa su partizane i pokret otpora, kako se to i u Bistriku zvalo, počeli ilegalno pomagati. Načulo se o tome i u mjesnom ustaškom stožeru, ali ih nitko nije napadao, jer se nije imalo nikakovih dokaza, a i međusobono su se svi dobro poznavali.

g otok 2

 

Tek poslije jednog partizanskog napada na ustaški stožer u Luki, uslijedila je racija u Bistriku. Rođaka Ana je od sina Mije, mladog ustaškog časnika, saznala kada će kontrola biti obavljena i u Nikolićima, pa je najsumnjivijega Franju sklonila u svoju štalu. Jozu je štitala rudarska lampa, a na najmlađega Nikolu nitko nije ni sumnjao. Tko zna čime izazvani, u ustaškom stožeru nisu odustajali od traganja za Franjom. Kada je i njegova rođaka Ana postala sumnjiva skrovište za njega su isposlovali kod mlade i bogate udovice Mare, zvana Mara udovičina. To skrivanje će za Franju biti ne samo sigurno utočište, nego i kutak za muško-žensko naslađivanje. Zadovoljni su bili oboje. Da bi u svojemu naslađivanju bili što manje ometani Franjinoj ženi Kati i djeci je doturana hrana, a selom je pronesena i priča da je on nestao. Nije se znalo kada, kuda, kako i zašto. Sumnjalo se samo kako je negdje u šumi s partizanima. Kriomice se Franjo, noću pojvaljivao kod žene Kate, susretao s braćom, ali tajna nije izlazila na svjetlo dana. Supružnica Kata je sumnjala, ali nije se usuđivala ništa govoriti, niti pitati. Ni djevere Jozu i Nikolu, niti muža Franju za povremenih posjeta. Poslušno je s njim lijegala u postelju i zadovoljna bila što može djecu i sebe prehraniti. Krajem rujna ili početkom listopada 1943. godine iz sela je, neočekivano, nestao Nikola, najmlađi od braće Nikolića.

Ubrzo se saznalo da je stigao do partizanskih postrojbi u Šekovićima. Njegov odlazak u partizane postao je dobar izgovor za starijeg mu brata Franju, pa se počeo pojavljivati na svjetlu dana, a ustaše, domobrani i džandarmerija ga nisu ga više proganjali. Bijesni su bili što su svoju pozornost usmjerili na pogrešnog brata, a nikada nisu saznali kako su i kojim kanalima najstariji Jozo i nešto mlađi Franjo cijeli rat, ilegalno pomagali partizanima. Vispreni i snalažljivi Franjo je bio ilegalac u punom značenju te riječi, a veza s partizanima bio je jedan od najuglednijih ustaških časnika. Poslije ulaska partizana u Tuzlu, 2. listopada 1943. godine, u Bistriku se pojavio partizan Nikola, braći Jozi i Franji prenio nove instrukcije za ilegalni rad i sa sobom u šumu odveo suprugu Lucu. Patrijarhalno odgojenoj nesretnici Luci nije se napuštalo obiteljsko ognjište, ali u izboru između ratovanja u partizanskim postrojbama s mužem ili razvoda i povratka pod skute starijem bratu, izabrala je rizični život u šumi. Ubrzo se saznalo da je poginula u ljutom okršaju sa SS-Hadnžar divizijom i nikada joj se za grob nije saznalo. Nikola je nastavio s partizanskim ratovanjem i nije imao vremena za žaljenje poginule supruge. Tek tridesetak godina po okončanju rata saznalo se kako je on prije odvođenja Luce u šumu, upoznao medicinarku Milenu, s Korduna, pa je prvu suprugu svjesno i ciljano odveo u borbu kako bi se što bezbolnije okončao ne baš sretan brak s njom.

Čak se sumnjalo da ju je on ustrijelio, ali to nitko nije smio reći, niti mogao dokazati. Partizansko-poratni brak između kapetana Nikole i medicinarke Milene, sa činom partizanskoga majora, smatran je logičnim. Jozo je dočekao kraj rata s još više djece, a Franjo nastavljajući ljubovanje s Maromo udovičinom. Tek kada su jedne zimske noći, na mjesečinom obasjanom snijegu, otkriveni tragovi sijena od Franjina sjenika do štale udovice Mare, Franjina supruga Kata nije mogla više trpjeti. To joj je bio neoborivi dokaz nestašluka i muževljenih ljubavnih prevara u koje je sumnjala i uslijedio je ubrzani razvod. Poslije toga Franjo je u tuzlanskoj direkciji željeznica, gdje je dobio mjesto otpravnika vlakova, kao zaslužni ilegalac, zatražio premještaj. Nije mu smetalo što je upućen u Bijeljinu. Bitno mu je bilo što dalje otići od nezadovoljne i sada već bivše, ljutite supruge. Nestašan, kakav je bio i u prvim momačkim godinama, a zgodan i lijep, brzo je osvojio mladu i lijepu Jelenu, koju je ljubav olako iznijela iz bogate obitelji oca Stevana. Prve poratne godine Franjina službovanja u Bijeljini obećavale su im lagodan život, a i bio je takav. Uz dobru otpravničku plaću Franjo je još dva puta toliko zarađivao baveći se svojim prijeratnim poslovima trgovanja stokom, pa je pomagao i mlađeg brata Nikolu, koji je kao partizanski časnik službovao u Brčkom.

Njih dvojica su se često viđali, a najstarijeg brata Jozu povremeno zajedno posjećivali, u rodnom Bistriku i donosili mu bogate darove. Sva trojici je život krenuo na bolje i nije se dalo naslutiti ništa lošega. Međutim, u 1948. godini sve je krenulo nizbrdicom. Iz otpravničkog ureda, sa željezničke postaje u Bijeljini, Franjo je jedne noći odveden. Supruga Jelena je, u poodmakloj trdunoći, ostala da brine brigu o dvogodišnjoj kćerci Nadi. Danima nije znala što joj je s mužem i gdje se nalazi. U policiji joj je rečeno kako je on okorjeli ibeovac i da se puno ne raspituje. No, ona se nije s tim mirila. Danima je tragala i raspitivala se gdje joj je muž. Kada je saznala da je na Golom otoku bila je šokirana. Naivno i slijepo vjerujući novim vlastima tražila je da ga oslobode, jer je on dokazani ilegalac i nikako nije i ne može biti državni neprijatelj. Pomoć je zatražila i od djevera Nikole, ali je umjesto potpore dobila ljubavničku ponudu koju je s bijesom i gorčinom odbila. To ju je, navodno, kao suprugu zatvorenog ibeovca koštalo petomjesečnog pritvora, iz kojega je puštena tek u devetom mjesecu trdunoće sa sinom, koji će se roditi za očeva boravka na Golom otoku. Ogorčena i napaćena Jelena je novorođenom sinu dala ime Petar, a po ranije izrečenoj Franjinoj želji, kako bi volio imati s njom sina kojemu bi dao ime svojega oca. Crv sumnje joj je govorio kako bi krivac za golo-otočko robijanje njenoga Franje mogao biti njegov brat Nikola, ali nije imala dokaze. Dolazila je i u Bistrik, kod starijega djevera Joze, ali ni od njega nije ništa mogla saznati, jer ni on ništa nije znao. Poslije dvije i pol godine provedene na Golom otoku Franjo se vratio u Bijeljinu i nastavio živjeti sa suprugom Jelenom, kćerkom Nadom i sinom Petrom. Tijekom jedne obilnije pijanke sa kolegom Safetom Suljagićem, poznanikom iz djetinjstva i također partizanskim ilegalcem, saznao je gorku, bolnu i tešku istinu. Unatoč pijanstvu Safet je oprezno šapućući Franji rekao: "Prijatelju, na Goli otok te smjestio rođeni brat Nikola, kao što je moj amidžić Mevludin strpao svoga brata Fadila." Franji ova priča nije bila ni najmanje razvidna. Kratko je promucao: "Kkkako, zzzašto?" Ljutito i škrgućući zubima, Safet je i dalje šapatom, ali odučnije i energičnije kazao:

"Obojica! I tvoj brat Nikola i moj amaždić Mevludin, su nikakvi karakteru. Mogu oni biti proglašeni i narodnim herojima, ali neće biti, bar za mene, ljudi. Pitali su ih na sastanku ćelije Komunističke partije za koga ste ti i moj dobri amidžić Fadil - za Tita ili za Staljina. Valjda ste im obojica povjerili kako ste za Staljina, a oni su bojeći se za svoje stražnjice, to rekli na partijskom sastanku." Ovo je sazanje Franju danima mučilo i proganjalo. Kao što supruzi Jeli i kasnije djeci ništa nije govorio o boravku na Golom otoku, tako se nije usudio ništa pitati ni brata Nikolu. I dalje su se viđali kao da se ništa nije dogodilo. Prigodom jedne posjete bratu Jozi u Bistriku Franjo mu je povjerio što je saznao o bratu im Nikoli i s nevjericom govorio kako se ne može pomiriti s tim. Brat mu je Jozo savjetovao kako on, Franjo, to mora sam provjeriti i da se on, Jozo, ne bi čudio ako bi to bilo istina, jer je znao za sve sebičnosti i kukavičluke brata mu Nikole, a na sve to dodao: "Meni je cijelo vrijeme bio sumnjiv. Za cijelo vrijeme tvojega robijanja samo me jednom posjetio i to na sat-dva. I mene je pitao za koga si ti? Za Tita ili za Staljina.

Ti si mi pričao kako ti je Staljin bio i ostao zakletva, ali ja mu to nisam htio priznati. Rek'o sam kako o tome ništa ne znam i da o tome ništa nismo razgovarali. Nego, ti lijepo njega otvoreno, ali u četiri oka, pitaj je li istina to što si saznao. Znam, neće ti priznati, ali kada ga budeš pitao dobro ga gledaj u lice. Ako mu poslije tvojega pitanja zaigra donja usna, a iza toga stisne čeljust znaj kako ti je Safet kazao istinu." Ubrzo će Franjo dobiti premješatj u Brčko i dvosoban stan za žaljezničkoj postaji, pa će se s bratom Nikolom češće viđati i to uvijek na Franjinu inicijativu. Nikola kao da se nečega pribojavao, kao da je nešto krio ili slutio ni na jedan susret s rođenim bratom nije dolazio sam. Uvijek je s njim bio kolega mu Milutin Stojčić, a obiteljskih susreta nisu ni imali, jer je Franjo od prvoga dana Nikolina bračnog života, s partizankom Milenom, sa snahom, bio u skobu. Desetak godina po okončanju golo-otočkog robijanja Franji je uspjelo sastati se s bratom Nikolom u četiri oka i to poslije pogreba zajedničkom im znancu Mevludinu Suljagiću. Nikola se htio vratiti sa ovoga ispraćaja kada je saznao kako će ispraćaj biti po vjerskim propisima, ali ga u tome spriječio brat Franjo. Iskoristio je Franjo bratovljevu zbunjost i priopćio mu što je saznao od kolege Safeta. Po savjetu starijeg brata Joze pozorno je gledao u Nikolino lice i odmah uočio kako mu igra donja usna, a zatim je uslijedilo stiskanje i poigravanje vilica. Ljutito, kao nikada prije i nikada poslije, Nikola je samo pitao:

"O kakvim ti to glupostima Franjo govoriš? Franji, više nije trebalo. Sve mu je bio jasno, pa je promijenio temu razgovora i počeo s bratom zbijati šale, kao da ga ništa nije pitao. Ovomu je to dobro došlo za izvlačenje iz neugodne situacije, ali su bratski odnosi ostali hladni do kraja Franjina života.

Nikola J. IVANOVIĆ

logo v4 Sarajevo
Hamdije Kreševljakovića br. 3,
Bosna i Hercegovina

tel/fax :+387 33 220 765
Podružnica Brčko distrikt BiH
Dubrave 51
Mob tel. +387 61 103 603;
e-mail:info@hrvatski-dom.com