Hrvatski dom

TRADICIJSKO GRADITELJSTVO U HRVATSKIM SELIMA BRČANSKOGA KRAJA

1. Uvod

Tradicija i običaji dvije su neodvojive komponente identiteta čovjeka i gotovo je nezamislivo govoriti o identitetu jednoga naroda a ne ugraditi ove dvije odrednice. Svaki čovjek je djelomično i određen svojim tradicionalnim ponašanjem, pristupom, odnosom, itd... Običaji su također neraskidiv dio identiteta čovjeka i često su u prošlosti bili najdirektniji činitelj identiteta jednoga čovjeka, skupine ili naroda u cjelini. Često se, kada govorimo o tradiciji i običajima govori o načinu odijevanja, zabavljanja, pjevanja, folklora, narodnoj nošnji, ali su vrlo rijetki pokušaji da se na jedan kvalitetan i vjerodostojan način opiše kako se to kroz povijest, pa i sadašnjost, zadovoljava osnovna potreba obitovanja ljudi. Ne treba biti posebno prosvijećen da bi se shvatilo da je stan potreban svakom ljudskom biću bez obzira na zemljopisno podneblje na kojemu živi ili civilizacijsku razinu te životne sredine. Međutim, način stvaranja obitovališta – određen kroz izbor građevinskoga materijala, primjene konstruktivnih rješenja i uokvirivanjem prostornih zamisli – kroz povijest je tekao u dva smjera, i to: u smjeru stvaranja gradske arhitekture i umijećem gradnje u selima. Iako je cijelo vrijeme između ova dva pravca postojala određena veza, njih se ne može uopće uspoređivati.

2. Pojam „tradicijsko narodno stvarateljstvo“

Ovdje bi trebalo tek napomenuti da je većina građevina naseljenog prostora pripadala narodnom graditeljstvu, mada ga i povijest arhitekture većinom pokušava zanemariti.  Kada govorimo o narodnom graditeljstvu najvažnije je  spomenuti nekoliko bitnih činitelja. Najprije se radi o upotrebi lokalnih resursa – kamena, drveta, slame, često trske i slično, u obliku građevinskoga materijala. Nadalje, jako je bitno bilo određevianje lokacije i stvaranja pojedinačnih seoskih objekata, kućica ili naselja, a tim prilikama se  iteklako uvažavao reljef, hidrološko stanje i klimatske prilike i to sve iz prijeke potrebe da bi se ljude zaštitilo od prirode i njezinih često  zlih ćudi. Zato je i  proizašla prilagođenost toga graditeljstva prirodnoj sredini s kojom uglavnom skladno surađuje, ne narušavajući ekološku ravnotežu.

No, bilo bi pogrešno zaključiti da je narodno graditeljstvo samo prijepis ekoloških uvjeta. Pri njegovu se određivanju moraju u obzir uzeti i sociokulturni činitelji bez kojih takvo kakvo jeste ne bi ni postojalo. Nastajanje građevina bilo je naime tijesno povezano s načinom ekonomije njihovih stanara, sa stupnjem organizacije i razvijenosti gospodarske djelatnosti, sa socijalnim ustrojstvom, uvriježenim oblikom obitelji te tradicionalnim odnosima između obiteljskoga i javnoga života.

Jako je bitno znati da su u povijesti vještine gradnje i konstruktivna rješenja ovisila o znanju lokalne zajednice. U seoskim je društvima svaki član zajednice raspolagao više  - manje znanjem o svemu. Tako je i u većini seoskih obitelji bilo osoba koje su umjele same izgraditi i stambene i ostale građevine neophodne za egzistenciju. Dakako, graditelji su u tom vremenu u tehnološkom smislu bili potpuni amateri, ali s jednom vrlo važnom prednošću. Oni su bili u potpunosti upućeni u potrebe svoje svagdašnjice. Stoga su i stvarali objekte koji nisu sadržavali ništa suvišno, ništa što bi samo sebi bilo svrhom.

Uz udjel pojedinaca-vlasnika objekata, u procesu gradnje redovito je sudjelovala veća skupina suseljana, također neprofesionalnih graditelja. Pri stvaranju objekta oni su djelovali zajedničkom vještinom, primjenjujući pritom i zajednički svjetonazor. Stoga je narodno graditeljstvo ishod kreativnoga rada, kolektivnoga znanja i kolektivnoga mišljenja. No, zbirom zajedničkoga naslijeđa i zajedničkoga iskustva u seoskoj se arhitekturi ne dobija samo materijalizirani odnos stanara naspram prirodne sredine i ljudske okoline, nego istodobno i povijesna sudbina predjela u kojemu je stvarana.

Posljednjih godina razvitkom društvene zajednice u BiH se često u javnosti pojavljuje pojam „etno selo“, jer mnogobrojni ljubitelji tradicijskog pokušavju dočarati ljepotu življenja desetljećima pa i stoljećima iza nas.  Pojavljuju se brojne poslovne inicijative za izgradnjom sličnih ili izmiještanjem postojećih starih kuća koje mogu svjedočiti o životima ljudima u prošlim vremenima. No, ni dan-danas još se u potpunosti nije odredio termin ili pojam kojim bi se u svakom trenutku koristio a koji bi se istovremeno odnosio na područje o kojemu govorimo. Zbog neujednačenosti pojmovnog aparata kojim se koriste etnolozi i drugi istraživači dovodi se do terminoloških neujednačenosti. Tako se područje o kojemu govorimo često naziva „narodno graditeljstvo“ i „ruralno graditeljstvo“ .

Da bi ovaj prikaz bio što razumljiviji i stilski uređeniji koristit ćemo se različitim izrazima, a to ćemo raditi isključivo iz razloga izbjegavanja nepotrebnoga ponavljanja. Obuhvaćen je vremenski raspon od prve polovice 18. stoljeća do sredine 20. stoljeća, kada dolazi do naglog prekidanja tradicionalne gradnje i prelaska na moderniji pristup. Rad smo bazirali na nizu podataka proisteklih iz dokumenata Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine te literature koja se najprije bazira na monografijama Josipa Lovretića, Luke Lukića i Aleksandra  Freudenreicha. Tko poznaje ovo znanstveno područje, nameće se pitanje će da smo posebnu pozornost posvetili autorima koji su pisali o kretnjama na području Slavonije i Baranje. To iz razloga što podatci u ovim djelima jasno ukazuju da se ovakav stil gradnje koristio i u našim, prekosavskim selima. A stoga i sličnost Posavine i Slavonije. Koristili smo i nekoliko podataka iz literarnih djela kao što su djela Eugena Tomića. Nezaobilazan izvor podataka za ovaj prikaz jesu arhivski podatci iako su oni, kada je riječ o seoskom građevinarstvu, vrlo rijetki. U pravilu su i vrlo vrijedni jer zahvaćaju ranija vremenska razdoblja iz kojih je malo ili gotovo nikako pisanih tragova. Izuzetak čine podatci o pučkom sakralnom graditeljstvu, budući su svećenici – franjevci dosta temeljito i brižljivo bilježili ih i kvalitetno opisivali drvene crkvice i kapelice. Međutim, iako smo koristili ve gore spomenute izvore najdragocjeniji i nasveobuhvatniji jeste knjiga Žarka Španičeka „Narodno graditeltvo Slavonije i Baranje“ koja nam je cijelo vrijeme bila putokaz kako opisati gradnju u Posavini. Koristili mo niz podatakna iz te knjige, a u nekoliko navrata i preuzeli gotovo potpune dijelove.

3. Kuće

Zbog toga što su glavni sadržaj tradicijskog seljačkog graditeljstva uopće, kućama ćemo dati poseban značaj u ovom opisu i njih ćemo posebno i obraditi. Kuća je oduivjek ima a i imat će i zavuijek, usudimo se reći, posebno mjesto u seljačkom životu i kao prvi prostorni okvir imala je najistaknutije mjesto u tamošnjem graditeljstvu. Ona je zapravo, i sadržajno ali i funkcionalno najbogatiji primejr tradicisjke arhitekture, ali je istovmreno i najkompleksniji primejr gradnje, jer su u njenom slučaju i najuočljiviji razvojni procesi u oblikovanju, prostornoj orgnaizaciji, regionalnim i lokalnim razlikama, gradskim utjecajima, itd... To je  i razumljivo jer je seljačka kuća najtješnije i povezana sa seljačkim životom. Budući da je starost tradicisjkih seljaćčkih građevina sačuvanim na terenu razmjerno mala, osim u izuzetni mslučajevima tek nešto više od jednog stoljeća, nameće se pitanje kako su brčanske seljačke kuće izgledale u rnaijim razdobljima, odnosno kada su se i kako formirali njihovi prepoznatljivi oblici koji danas čine sadržaj pučke arhitekture. Da bismo došli do odgovora na ovo pitanje mormao psoegnuti u povijest, iako, mormao priznati, pisana povijest nije u nekoj većoj mjeri pratila život sela i seljaka. Nema mngoo sačuvanih podataka o slejačkom graditeljstvu, ali izvori koje muzeji i ustaniove za zaštitu kulturnog nasljeđa posjeduju, u vleikoj mjeri sežu do 18. stoljeća i na osnovu njih se može stvoriti mnogo jasnija predodžba o izgledu naših kuća u tom vremenu.

Međutim, ipak postoj ijedan opis. Radi se o onom iz 1640 godine koje pribilježio Pavao Rovinjanin tijekom svoje kanonizacije u obližnjem dijelu Slavonije. Budući je to bil ovrijeme Turske vladavine Slavonijom, a i Posavina je u to vrijeme bila pod osmanlijskom vlašću, slobodno možemo zaključiti da je stanje bilo, ako ne isto, onda bafrem slično. A radi se o prilično sličnoj konfiguraciji terena. Značajan je taj Rovin ajninov opis kuće jednog kneza:

„Ovaj knez ima više kuća, ali sve su od drva i sve skupa ne čine jednu pristojnu kuću. Sjedosmo po turksi na podu nogama na križ oko stola prostrta na zemlji... Ostavio samas voju palaču, koja je bila koliba od drva kakva dva koraka široka, a toliko i visoka, pokrita bukovim daskama, a duga je  oko osam koraka. Ona služi za spavaonicu, za kuhinju i dvoranu. Sa strane ima staju u koju vode vrata iz te sobe, te kroz sobu unilaze i izlaze krave koji ih je dosta imao“. (Smičiklas, 1891. 25.str 4.).

Iz opisa nije vidljivo gdje se spomenuta kuća nalazila, niti možemo reći koliko je ovaj opis reprezentativan za ovdašnejk uće toga vremena. Ako se obratimo s više pozornosti uočit ćemo da se opisana kuća sastoji iz dvije prostorije od kojih je jedna namijenjena gotovo svim stambenim funkcijama,a druga je staja. Ulaz za stoku i ljude je zajednički. U spominjanju niskog stola i načinu na koj iseo ko njega sjedi, vidljiv je turksi utjecaj na stambernu pa i kulturu uopće tadašnjih seljaka, jer su „sinija“ i „sofra“ karakteristični turski oblik sjedenja i objedovanja. Sinija će i dlajeo stati kao nezaobilazni dio inventara posavskih kuća do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. No zadnjih godina ona gotovo u potpunosti izčezava. Jedino, može se naći u zavičajnim zbirkama ili nekim skrovitim tavanskim dijelovima kuća.

Kada govorimo o 18. stoljeću i načinu gradnje, najbolji opis nudi biskup Petar Bakić koji u rukopisu iz 1719 godine govori da su kuće u selima bile od drveta, pokrivene slamom ili rijetko daskom, s malim prostorima. U tom rukopisu, koji je jako star i precizan se kaže, izm eđu ostaloga, i ovo: „Kuće najčešće imaju tri prostorije: jedna velika prostorija u kojoj je velika zidana peć, služila je za staniovnaje ukućana. Udrugoj manjoj prostoriji bez tavana nalazi seo gnjište za kuhanje i pečenje jela s otvorenim iskustom na krovu za dim i u toj se prostoriji suši meso i slanina“.

U jednom pak opisu posavskih kuća tijekom putovanja po Slavoniji, vladin savjetnik Friedrich Wilhelm von Taube, bilježi sljedeće podatke: „ U gradovima ima malo kamenih kuća, većina ih je sagrađena od drveta i blata, a dijelom je pokrivena trskom, budućči da su cigle skupe... Mnogo bi nizozemsko selo u mađarskim zemljama bilo lijep i raskošan grad, budući da su seljačke kuće, ovdje prosto i od zemlje sačinjene, slamom i trskom pokrivene kolibe koje čak ni stakla na prozorima nemaju, te tako više sliče na svinjce nego na stanove razumnih bića. Više krovova mnogih seljačkih kuća strči odžak nalik na crkvenitoranj, koj isvakoj kući daje izgled kapelice“.( Taube, 1954. str. 172.)-

Iako je u ovom opisu očita Tauberova jednostranost ali i prekomejran gotovo nezapamćen podcjenjivački odnos prema onome što opisuje, njegov izvještaj uz kritičko vrednovanje, predstavlja značajnu dopunu drugih izvora za seljačko graditeljstvo 18. stoljeća. Zašto to kažemo? Pet godina nakon Taubea, ovim krajevima proputovali su mađarski profesori Matija Piller i Ludwig Mitterpacher čiji se opisi sasvim razlikuju od Tauberovog.

„Kuće prave povisoko nad zemljom i prave ih od četverokutnih i otesanih greda, a najviše ih pokrivaju daščicama. I sam dimnjak grade u obliku tornja. Iznutra sve izmažu zemljom, izglade i napokon izbijele krečom... Kuća je duguljasta oblika, a s pročelja je usxredini natrag uvučena, i tu se nalazi trijem. U trijem izlaze troja vrata: jedna u sredini, na koja se ulazi u kuhinju, iz nje u psremište i onda u sobu kućnoga gazde: druga dvoja vrata su s jedne s druge strane trijema, jedna je strana određena za primanje gostiju,a druga za blagovaonicu, koja je zajednička za sve ukućane, te se u njoj sastaju domaći muškarci i žene i završavaju poslove koji se mogu raditi kod kuće. To je jedina soba koja se za vrijeme zimskih dana grije naloživši vatru u peći. U unutrašnjosti soba je jedini ures čistoća na koj usvi jako paze“. ( Ludwig Mitterpacher i Matija Pillar, 1951. str. 9.).

Iako niti u ovom opisu nije točno navedeno iz kojega je dijela opisana kuća, sasvim se sigurno može utvrditi da se radi o brčanskome kraju, a to se vidi iz napomene da se kuće grade „povisoko nad zemljom“, što je karakteristično za brdovitije krajeve, a brčanska sela pogotovo hrvatska smještena su većinom na obroncima planine Majevice. Zapadni dio koji je bliži rijeci Savi baštinio je drugačiju tradiciju gradnje, ali samo u odnosu prema zemljištu na kojemu su objekti građeni.

Iz navedenih izvora dada se primijetiti da su seljačke kuće u posaivni u 18.s toljeću višeprostorne zgrade u kojima se jasno razlikuje prostorija namijenjena životu i boravku cijele obitleji, kuhinja s ognjištem i velikim dimnjakom te soba za goste. Upravo vakva pozicija ostat će najčešći i najkarakterističniji tip ovdašnje kuće sve do sredine 20 stoljeća i bit će prepoznatljiva i u drugim prostorno razvijenijim oblicima. O tome piše i Mijo Lovrić u članku „ Graditeljstvo i infrastzruktura u Župi Zovik“ objalvjenom u „Zborniku radova povodom proslave 260. obljetnice Župe Zovik: „Nekada davno kuće su građene isključivo od izvornoga materiojala kao što je drvo, kamen, zemlja i slama, a vrijedne ruke ljudi su ovaj materijal prikupljale i obrađivale te od istoga napravile kuću punu blagostanja. Ove kuće su imale za temelje kamene kule na kutovima kuće i na još par mjesta, ovisno o veličini kuće. Iznad ovih temelja građen je drveni skelet kuće od greda koje su prethodno ručno tesane. Ove kuće su za pokrov imale slamu ili drvene daščice koje su cijepane iz drveta. Zidovi kuća su bili  od zemljanog naboja ili ćerpića između greda, koji je zamazan blatom kao finalnom obradom...“.

4. Gospodarske zgrade

Iako su dosita šturi podatci o prvim pojavama gospodarskih objekata, mnogo šturiji nego je to slučaj s podatcima o kućama, i početke njihove gradnje smjestit ćemo u drugu polovicu 18.s toljeća, jer su, kako povijesni spisi govore, spremišta za ljetinu i objekti za stoku doista bili prava riejtkost. Istini za volju, opis kuće od strane Pavla Rovinjanina, govori da je postojala staja, ali ju je on vidio u okviru kuće i ona se tada još uvijek nije bila izdvojila. To je bilo 1640. godine, no i ne baš previše pouzdani Friedrich Wilhelm Taube polovicom 18.s toljeća piše: „ Najgore je što slejaci, uopće nemaju ambare, guvna štale, sjenike za slamu, usjeve, sijeno i otavu. Zbog toga blagoslov koj isu primili moraju da drže pod golim nebom i da ga ostavljaju na milost i nemilost svinjama i volovima, kao i kukcima i silnim rojevima vrabaca, vrana, gavranova, itd... Osim toga, vlažna i kišna jesen uprospasti mnogo žita koje proklije. Često sem ože vidjeti visoko složena gomila neovršena usjeva obrasla zelenilom kao da su jeobložili travom“ (Taube, a prema Kneževiću, 1990, 78 str.). Ovi se podatci mogu uzeti kao točni jer ih potvrđuju još neki autori kao što su: martinović, Tkalec, Janjić i drugi.

Izgradnja gospodarskih zgrada zapravo je uvjetovana njihovim izdvajanjem iz kuće u prostornom i stambenom smislu, što je djelomično vidljivo u gotovo svim primejrima. Iz kuće se izdvajaju pojedine funkcije i smještaju u posebne objekte u dvorištu. To prije svega važi za pušnice, ljetne kuhinje i spremišta za žitarice. Nasuprot ovomu, kod manjih i siromašnijih obitelji na okućnici bi se ponekad nalazile svega 2-3 zgrade, na primejr svinajc i staja sa sjenikom ili još kakva šupa. U ovom radu ćemo samo djelomično razmotriti graditlejske značajke važnijih ghospodarskih objekata.

5. Hambari

Hambar, ili kako ga naši seljaci redovito zovu „mabar“ ili pak „udžera“ je najvažnija a često i najljepša gospodafrska zgrada u dvorištu seoskog domaćinstva.Njegovo značenje leži u namjeni, jer služi za čuvnaje stočne i ljudske zrnate hrane.

 Zbog toga mu je unutrašnjost podijeljena na „okna“. Kod nekih ambara okna su fiksirana i žito se u njih sipa preko ograde, a grabi se s posebnih ljestava. Funkcionaln isu oni s rasklopivim oknima čije se daske stavljaju iz vade iz žljebova. Na stupcima kako se ona pune odnosno prazne. Kao građa uzimana je birana hrastovina, a zidani odignuto od zemlje kako bi se przračivali, ali i bili manje izloženi raznim vrstama štetočina. Okosnicu ovih zgrada čini podsjek, stupci i vijenac između kojih se užlijebe daske, međusobno spojene na preklop tako da zrnje ne može ispadati. Postoji mišljenje da u narodnom graditeljstvu nema ukrašavanja koje je samo sebi svrha, već da estetski oblici redovito proizilaze iz funcionalnih elemenata dok su nasuprot tome, isključivo funcionalni zahtjevi estetski oblikovani. Za ambare ovo pravilo ne važi. U predjelu zabata mogu biti dekorativno izrezane gredice koje nemaju konstruktivnu namjenu ili je čitavo glavno pročelje do te mjere ukrašeno rezbarijom da ona gotovo prelazi u tzv. drvenu čipku. Postoje tri glavna načina dekoriranja ambara, a primjenjivani su odvojeno ili u kombinaciji. To su urezivanje i bojenje. Urezivanjem se najčešće ornamentiraju stupovi ambara, a bojom se slikaju geometrijski il ifigurativni motivi ( cvjetovi, crkva, rozete...). Bojom su ponekad isticani urezani ornamenti ili ukrasni proboji. Svojim oblikovanjem, konstruktivnim i dekorativnim rješenjima, ambari su bili pravi ukras dvorišta. Oni izražavaju drugačiji odnos prema izgrađenoj okolini u koju se nastoji unijeti ljepota, za što je svakako trebalo i vremena i truda. Taj je odnos u današnje užurbano vrijeme, u toj strci za udobnošću gotovo sasvim izbrisano.

6. Čardaci

Čardaci su spremišta za kukuruz u klipu i u cijeloj Posavini su izrazito zastupljeni. Zbog boljeg sušenja kukuruza najčešće se grade odignuto od tla, tako da se u njihovom podnožju mogu urediti različiti gospodarski prosttori.Time se ove spremnice javljaju kao katne građevine. Vjerojatno su po tome idobile ime, jer sve zgrade u brčan skoj Posaivni koje se nazivaju čardacima, građene su na kat, bilo da se radi o brvnarama, pomoćnim stambenim prostorima ili o psremištima za kukuruz. Naziv i njegova primjena svakako potječu od stražarskih kućica na nekadašnjoj turskoj granici koje su građene na stupovima, dakle, povišeno od tla.

Čardaci od letava grade se kanatnom tehnikom. Na drveni kostur s unutrašnje strane okomito se i razmagnuto pričvrste letve. Za razliku od ambara, čardaci se rjeđe ukrašavaju, no u Vukšiću Gornjem je prijer ata postojalo nekoliko lijepih čardaka ukrašenih dekorativnim probojima na daščanoj ogradici te motivima na stupovima. Osobito je zanimljiv čardak u Boću, sagrađen 20-tih godin a prošloga stoljeća. Ovo dekorativno oblikovanje ujedno pokazuje kako se u malim sredinama mogla razviti lokalna graditeljska moda, gotovo jedan umjetnički stil. Višeznačnost ove ornamentike čini i to što se pojedini motivi, osobito rozete, mogu pratiti daleko u prošlost gdje oni nemaju samo dekorativno, već i simboličko značenje. U 20. stoljeću spremnici za kukuruz postali su česta i važna gospodarska zgrada u brčanskim selima. One su i danas potrebne  seoskim domaćinstvima koja drže stoku, stoga se na terenu mogu sresti čardaci sagrađeni tradicijskim načinom od letava pribijenih na kanatnu konstrukciju. 

7. ostale gospodarske zgrade

Kada govorimo o tradicijskom seoskom gospodarstvu ili domaćinstvu moramo spomenuti da tu postoje još i druge zgrade kao što su: štale, sušnice,s vinjci, kokošinjci, bunari, šupe i različite druge ostave za spremanje sprava i alata. Neke od njih nemoguće je ili teško niti karakterno a niti tipski odrediti. Ovo se prvenstvneo odnosi nabunareve, osobito one s đermom koj isu ranije bili neizostavni dio gotovo svakog seoskog domaćinstva. Među brojnim i raznovrsnim dvorišnim objetima zanimljive su „sušnice „. U njima se od prije nekoliko desetaka godina suši meso. To nije bio slučaj u zovičkome kraju do prije otprilike nekih 30-tak godina do kada su ljudi meso sušiliu na tavanima obitlejskih kuća, ali utjecaj zapada je doprinio takvom razvoju događaja da su se sušnice izmiještale iz kuća i dobijale posebni prostor u dvorištima domaćinstva.

Ponekada dvorišne zgradice pokazuju pozornost s kojom su izgrađene i težnju za estetskim oblikovanjem, pa makar se radilo i o najobičnijems vinjcu ili pak kokošinjcu. Drugi put, funkcionalan gospodarski prostor za spremanje oruđa ili za čuvanje stoke stvara se gotovo bez ikakvog građevisnkoga materijala.

8. Dvorišni prostor

Za oblikovanje dvorišnoga prostora svakako je bla važna njegova veličina. Osim toga postoji mišljenje da se zbog uskih, izduženih parcela formirao zabatni tip kuće s linearnim rasporedom prostorija koji je tako uskoj parceli najbolje odgovarao. To je mišljenje pogrešno, jer su posavska dvorišta bila dovoljno široka da se nan jima mogao sagraditi svaki tip i oblik kuće. Zanimljivo je to što se zgrade ponekad razmještaju na širem prostoru dvorišta, na njegovim rubnim dijelovima, tako da odk uće do pojedinih objekata treba prelaziti nepraktično veliku udaljenost. Možda je ovakav način rasporeda seoskih građevin a ostatak starijeg načina organizacije parcele iz 18. stoljeća, kada se raznim mjerama nastojalo psriječiti pojavu i širenje požara koj isu često poharali čitava sela, progutavši njihove drvene kuće i slamnate krovove. Velika dvorišta postojala su i u ovom dijelu Posavine tijeko mdruge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća.

9. Umjesto zaključka

Na krjau bi još samo napomenuli da je problem očuvanja tradicijske arhitekture znatno kompleksniji no što se to može vidjeti iz ovih naznaka i nipošto se ne svodi samo na pitanje suvrmeenog projektiranja i gradnje, te njhove povezanosti s tradicijom. To je samo najaktualniji problem, a uz to i ogrnaičenog dosega. On je svjesno sveden samo na ono najosnovnije i nikako ne može spasiti svu puninu graditeljske tradicije. No, u svakom slučaju nekoliko desetina „ljepotica“-starih kuća koje još uvijek stoje razasute diljem brčanske Posavine treba što prije rekonstruirati i zaštiti kako bi ostale u funkciji kojom i danas zrače. Živi su svjedok života naših predaka i prepuštene su nam u amanet. Nadamo se da ćemo ih znati sačuvati od zuba vremena i na pokoljenja koja dolaze prenijeti ljubav prema njima baš onakvu kakvu su nama naši preci sačuvali i u amanet ostavili.

LITERATURA:

Tadija Smičiklas. Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, JAZU, Zagreb, 1891.,

Žarko Španiček: Slavonska suvara kao preteča dioničarskoga društva, Etnološka tribina 14, Zagreb, 1991.,

Zlatko Herkov: Naše stare mjere i utezi, Školska  knjiga, Zagreb, 1973.,

Aleksandar Freudenreich: Kako narod gradi?, Zagreb, 1951.,

Julijan Jančula: Franjevci u Cerniku, Slavonska požega, 1980.,

Milovan Gavazzi: Pregled etnografije Hrvata, Zagreb, 1940.,

Aleksandar Deroco: narodno neimarstvo I, Beograd, 1980.,

Julije Kempf: Požega, Požega, 1910.,

Mijat Stojanović: Slike iz žicvota hrvatskloga naroda u Slavoniji i Posavini, Zagreb, 1881.,

Popis naselja i stanovništva u kotaru Brčko, 1910.,

Luka Lukić: Varoš, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, JAZU, Zagreb, 1919.,

Ante Knežević: Šokački stanovi, Županja, 1990.,

Zdravko Živković, Hrvatsko narodno graditelsjtvo, prvi svezak, Istočna Hrvatska, Zagreb, 1991.,

Žarko Španiček: Narodno graditeljstvo Slavonije i Baranje, Privlačica, Vinkovci, 1995.,

Marko Babić: Bosanska Posavina, Vidovice-Zagreb, 1996.,

Anto Pranjkić: Zovik zove ljepotom, Glas Zovika, Zovik, 1993.

Anto Pranjkić: Hrvati brčanskoga kraja, Poosavski glasnik, Zagreb, 1993.

Jakov Babić: Župoa Zovik u Bosanskoj Posavini, Glas Zovika, Zovik, 2005.,

Dr. Zlatko Jakobović: Sedam stoljeća opstojnosti Hrvata u Brčkom i okolici, Brčko, 1999.,

Dr. Andrija Zirdum: Ulice nekada i sada, 1989.,

Dr. Zlatko jakobović: brčko povijesni hrvatski grad, HKD „Napredak“ Podružnica Brčk odistirkt, 2007.,

Mijo Lovrić: Graditeljstvo i infrastruktura u Župi Zovik, Zbornik radova sa Simpozija prigodom proslave 260. oblejtnice postojanja Župe Zovik, Glas Zovika, 2003.,