STOTA OBLJETNICA ROĐENJA FRA MIROSLAV MILOŠEVIĆ
- Post 03 Ožujak 2015
Godine 1911. na Pogari se rodio Ilija Milošević, koji je 1930. stupio u franjevački novicijat, a 1937. bio zaređen za svećenika, uzevši ime fra Miroslav. Umro je 1995. u Kraljevoj Sutjesci. Dodatni povod ovom prisjećanju njegova je čestitost u Drugom svjetskom ratu, kad je bio župnikom u Varešu, što smo dijelom načeli u prošlom broju.
Piše Jozo Drijenčić
Postati župnikom u nekoj župi u vrijeme Drugog svjetskog rata bilo je vrlo nezahvalno jer se trebalo znati postaviti prema puku, vladajućoj klasi i vojsci. Sloboda kretanja i preživljavanje bili su također upitni.
Godine 1943. za župnika je u župu Vareš došao fra Miroslav Milošević, naše gore list, čovjek koji je već svojom pojavom ulijevao strahopoštovanje. Imao je gard, bio neprikosnoven i osoran, bez dlake na jeziku. Tako je to izgledalo izvana. Ali, fra Miroslav je bio golema suprotnost od toga kakav je dojam ostavljao. Plemenite duše, pokušavao je biti prijatelj čak i ideološkim neprijateljima.
Prva njegova "vareška zadužbina" bila je spašavanje vareškog apotekara Hajima Alatrca od odvođenja u logor (o čemu smo pisali i u "Bobovcu" broj 195, op. ur.). Druga njegova zadužbina bilo je spašavanje triju vareških (preostalih) obitelji srpske nacionalnosti. Razmišljajući kako to ostvariti, došao je do zaključka da je najbolje tajno ih pozvati da u sumrak dođu u podrumske prostorije župne kuće. Sve "muške glave" iz tih obitelji obaviještene su o tome i pozvane preko povjerljivog zvonara Mate Slugića. Tako su se u župnoj kući našli: Pero Jojić i sin mu Mladen, Jovo Erić i sin mu Gojko, dok su Makso i Zdravo već ranije izbjegli u Sarajevo, te Jovo Stefanović i sin mu Živan. Potom je zvonar Mato njihovim obiteljima prenio samo jedno: na sigurnom su, ništa im ne fali, a gdje su saznat ćete kad za to dođe vrijeme.
Sutradan, u ranu zoru na Saletovicu (iznad zgrade općine u Varešu) stigao je brgulski četnički odred pod komandom Srete Erića. Nije se pucalo, tražili su prethodno pregovore s načelnikom općine Franjom Idžakovićem i župnikom fra Miroslavom. Tom prigodom postignut je dogovor da četnici ne napadaju. Sreto je rekao da ga zanima sudbina srpskih obitelji koje su ostale u Varešu. Župnik fra Miroslav poveo ga je malo u stranu i objasnio mu da su na sigurnom, te da o tome nitko ništa ne zna osim njegova zvonara Mate. Čak ni načelnik nije saznao o čemu su Sreto i fra Miroslav razgovarali, a dvije su se korpulentne figure po obavljenom razgovoru razišle s uvjerenjem da čine dobro za vareški narod.
Kroz par dana zapucalo je s druge strane. U Vareš su ušli partizani, potisnuvši ustaše, te saznali za pregovore. Optužili su župnika i načelnika da oni nemaju nikakva prava potpisivati primirje jer nisu legalna vlast. Župnik je tako dospio u kućni pritvor iako je s ulaskom partizana stigla depeša od sarajevskog korpusa i komesara Vase Radića (koji je znao za spašavanje srpskih obitelji) da mu ne smije faliti dlaka na glavi. A načelnik je odveden na Diknjiće i likvidiran (dva dana ranije partizani su mu ubili i suprugu na prozoru kuće).
Po savjetu, a i zbog predostrožnosti, župnik je ostao više dana u kućnom pritvoru, praveći društvo svojim štićenicima. Jednom partizanskom stražaru nije bilo jasno zašto zvonar Mato često nosi vodu u bokalu s Kamenkove česme pa ga je pitao: "Koliko taj tvoj parok popije vode, pa da mu stalno nosiš!?" Zvonar Mato je spremno odgovorio: "Treba, bolan, onoliku ljudeskaru napojiti."
Srpske obitelji našle su se kroz par dana među svojima, osjećajući zahvalnost prema fra Miroslavu, i to mu nikada nisu zaboravili. Fra Miroslav je također tijesno surađivao s veletrgovcima Saletovićem i Hasanagićem, sve za dobro naroda.
Po isteku mandata fra Miroslav je otišao na službu u Kraljevu Sutjesku, ali je i dalje mislio na vareški puk i često ga posjećivao. Tada nije bilo drugog prijevoza osim "ćire", pa je on svoje posjete obavljao dolazeći na konju. Jedne prilike, jašući preko Liješnice i Poljica razmišljao je kojim bi se putem spustio u Vareš: preko Papala ili niz Saški potok. Odlučio se za Saški potok i u Zekinom Podjavorju naišao na skupinu švapskih zarobljenika koji su izvodili radove na vodovodu za Vareš Majdan. Pošto se poznavao sa stražarom, upitao ga je tko je zarobljenik koji nosi torbicu prve pomoći. Stražar je odgovorio da je to njihov doktor. Fra Miroslav je odjahao pravo pred Narodni odbor i s vrata "zagromiljao" načelniku Rafi Pejčinoviću: "Narod ti nema tko liječiti, a doktor ti kopa kanale!". Već sutradan, dr. Koch se našao na službi u bolnici, koja se nalazila ispod Rajčevca na prostoru današnjeg Autotransa.
Na koncu, možda je netko i mogao steći dojam da je fra Miroslav bio veliki "kontraš", ali njegove "kontre" uvijek su bile za dobro naroda.
Godine 1945. komunističke su ga vlasti dva puta osudile. Prvi put na godinu dana, ali je pušten na temelju amnestije od 1. kolovoza 1945. Iste godine ponovno je osuđen, ovaj put na šest godina. U zatvoru je odležao dvije godine i pušten je amnestijom, kada je nastavio sa svećeničkim služenjem.
Bobovac br. 196
